29.4.2019.
Kasno podne, oko šest časova, kiša.
Stojiš u malom zasvođenom predvorju rimokatoličke Crkve Imena Marijinog u Novom Sadu. Škripiš vlažnim i već bušnim smeđim cipelama po crno-belim pločicama i gledaš gore u stari luster crkve za koji ne znaš da li je fenjer ili prozirni ormarčić nekih minijaturnih živuljki. Posmatraš ga kako nepomično visi u samom srcu crkvene tavanice. Potom spuštaš pogled ka trgu koji se nalazi ispred malog predvorja (ulaznog portala crkve) i gledaš pravo u centar u Spomenik Svetozara Miletića. Levo od njega, ispred haustora ogromnog duguljastog jednospratnog žutog hotela sa ti zvezdice koji ličini na vagon, čuješ kako mladi novosadski violinista svira Vivaldijevo proleće.
M.J.
Prelepo... Sjajna minijatura, verovatno jedino uporediva sa zvucima mladog novosadskog violiniste dok svira Vivaldija... ali, ovo je ipak virtuoznije jer ipak je mnogo teže svirati rečima koristeći samo lepotu duše kao instrument... Drago mi je da sam te sreo... Samo toliko... sve ostalo, ono najbitnije, uvek ostane između redova...
ОдговориИзбриши