29.4.2019. Kasno podne, oko šest časova, kiša. Stojiš u malom zasvođenom predvorju rimokatoličke Crkve Imena Marijinog u Novom Sadu. Škripiš vlažnim i već bušnim smeđim cipelama po crno-belim pločicama i gledaš gore u stari luster crkve za koji ne znaš da li je fenjer ili prozirni ormarčić nekih minijaturnih živuljki. Posmatraš ga kako nepomično visi u samom srcu crkvene tavanice. Potom spuštaš pogled ka trgu koji se nalazi ispred malog predvorja (ulaznog portala crkve) i gledaš pravo u centar u Spomenik Svetozara Miletića. Levo od njega, ispred haustora ogromnog duguljastog jednospratnog žutog hotela sa ti zvezdice koji ličini na vagon, čuješ kako mladi novosadski violinista svira Vivaldijevo proleće. M.J.
Ko kaže da umetnost i novinarstvo ne mogu zajedno?