Poseta Tiršovoj klinici u Beogradu
Utorak 4. decembar, prohladno je i kišno podne pred novogodišnje praznike
na odeljenjima Tiršove klinike u Beogradu. Doktorka Cica Mica i Doktor Guza maskirani u
klovnove, vire kroz stakla okićenih prostorija kako bi proverili ko je budan, a
ko spava.
- Dobro jutro, perete li noge redovno, svake godine? Imate li recept za
poluđivanje? Kada planirate bekstvo odavde? - zabavljali su umornu decu
eksperti smehoterapije na Odeljenju za onkologiju.
- Deco, što sam smislio novu pesmu, samo za one koji se drogiraju
knjigama, - rekao je Doktor Klovn pre
nego što je počeo da duva svoju piskavu plastičnu duvaljku:
- Tri
kafice hoću ja, jedan nesić-espresa dva! - pevušio je on. -
A gde ti je ta kafica? - pitao bi ga podrugljivo jedan tamnoputi mališan,
dok je sedeo na krevetu u velikoj sobi sa nekolicinom dece, priključen za
infuzijiu, sa čvrstim stiskom u majčinoj ruci.
- To se i ja pitam, - napravio
bi se sluđen Doktor Guza objašnjavajući
dečaku, kako on od doktorskih stvari, obožava da pravi pa-guze umesto pauza,
jer se i on sam zove Doktor Guza, a tamnoputom dečaku bi se konačno uklonio
mrki lik, i pojavio smešak na licu.
Dok su jedna deca raspoložena za igru i šalu, druga su ili suviše stidljiva
zbog roditeljskog vaspitanja ili još uvek klonula i željna odmora nakon teških
bolničkih zahvata.
U sobi 307 mali Matija je danas proslavio svoj peti rođendan. Kada je
devojka klovn uskočila u njegovu sobu sa usklicima - torta, torta! - Matija je
mirno, zagnjuren u svoj svet, kao da ga ništa nije omelo, nastavio da crta.
Ovde je sve toliko neizvesno. Nikada ne znate kako će se kretati notni sistem
osećanja male dece. Mada bez obzira na okolnosti, Dr Cica Mica zvana Lepotica i
Dr Guza Junior, uvek se pridržavaju klovnovskih kodeksa i bolničkih procedura,
pažljivo osluškujući svako dete.
Sa druge strane, na istom odeljenju u susednoj sobi moglo se čuti horsko
kikotanje mališana kada je Dr Guza okitio prostoriju toalet papirom za jedan
srebrni čiviluk, koji je lebdeo iznad dečjih glava. - Nova godina je, i grad mora da se okiti! - rekao bi Doktor Guza dečici, koja su sa svojim
vaspitačicamama i učiteljicama, ponavljala gradivo, ali kada su ugledala beli
toalet papir, kako se lebdeći odvija sa jednog kraja njihovog sobička na drugi,
oči su im zasjale od radosti, jer su poverovala da je taj papir, zaista najlepši ukras njihove prostorije - živa kreacija -
preko koje mogu da dođu u vezu sa spoljnim svetom i osete se slobodnom.
Kada ovi neobični lekari duvaju prozirne balone koji kao oblačići putuju po
sobama mališana, koji su zbog povreda kičme ili glave na rehabilitaciji,
mališani polagano oživljavaju svoje
pokrete, tako što kroz igru i šalu hvataju balone, i na taj način rade vežbe, a
da toga nisu ni svesni.
- Kada ulazim u sobu moram da poštujem privatnost deteta. Poštovanje procedura
u bolnici je najbitnije! Trudimo se da ne pravimo cirkus od lečenja, - sa ponosom kaže Dr Cica Mica, dok namešta
svoje fluorescentne jelenske rogove na glavu, a Doktor Guza, nastavljajući da
vežba kompozitorske sposobnosti sa svojom drečavom duvaljkom, svira
prepoznatljivu pesmu Pink Pantera cunjajući se po hodnicima.
- Ne može svako biti klovn, za taj poziv potrebna je empatija, - rekli su Doktori Klovnovi, Tijana Momčilović i Saša
Stanojević, dok su objašnjavali zašto im
je rad sa decom toliko važan. - Decu
vidimo kao prijatelje, sa kojima možemo lakše da se poistvetimo, nego sa ovim
okrutnim svetom koji je napolju, kao krhke malene heroje, koji se bore, kao
neiskvarena bića koja postaju ljudi - kazali su oni.
U svet Doktora Klovnova, zakoračili su početkom dvehiljaditih godina.
Njihova misija je da oraspolože decu kojoj su vrata igre i smeha silom
zatvorena zbog privremene bolesti. Gotovo svake sedmice, ovi lekari neobičnih
nosića, polagano se ušunjavaju u staklene bolničke sobe, kroz hodnike dečjih
odeljenja beogradskih klinika, kako bi slabašnim mališanima vratili ponovnu
radost i pravo na detinjstvo.
Kada sam se vratila kući sa ovog velikog putovanja o malim herojima,
zaustavila sam se na internet stranici Doktori Klovnovi i pronašla jednu fotografiju sa ispisanim
stihovima:
- Osmeh ne košta ništa, a znači mnogo,
- On obogaćuje one koji ga primaju, a ne osiromašuje one koji ga daju,
Autorka: Marijana Jakobac
- Traje trenutak, ali je sećanje na njega katkad večno.
Коментари
Постави коментар