Пређи на главни садржај

Постови

Ono što me čini srećnom su...

  Puno toga me čini nesrećnom, ali ono što me čini srećnom su… Doors-i, prazne ulice, svež vazduh, slušalice, prazni kafići, jutro, prepune ulice i trgovi, ljudi, zidovi, pijace, gužve, buka, tišina, mir, arhitektura, Novi Sad, brdo, planina, šuma, lutke, Poljska, poljski jezik i književnost, ples, pokret, lišće, ptice, zvezde, svemir, egzoplaneta, čarobnjaci, bajke, izmišljene letelice, Zeleni zub, Koja, Disciplina Kičme, filozofija, ornamenti oronulih kuća, secesija, gluma, performans, pozorište, miris pozorišta, zabranjeno i tajno ulaženje noću u pozorište*, trčanje u mračnom pozorištu na glavnoj sceni kada nikog nema, obraćanje imaginarnoj publici, žmurke, poezija, pisanje dnevnika; kada sam u centru pažnje, kada nisam u centru pažnje, kada se derem dok se smejem i plašim nepoznate ljude u kafiću, kada se ne derem dok se smejem i ne plašim nikog, kada vidim novi grad i ljude pa skakućem u krug i poverujem da sam na Mon
Недавни постови

Gran-pri Pozorištu mladih iz Novog Sada za predstavu Na vukovom tragu

  Žiri ovogodišnjeg  19. Međunarodnog festivala za decu - Banja Luka 2020. održanog od 6. do 12. oktobra, dodelio je gran-pri, nagradu za najbolju predstavu u celini, Pozorištu mladih iz Novog Sada za lutkarsku predstavu Na vukovom tragu , rađenu po motivima romana Zov divljine Džeka Londona. - Predstava koja ostavlja bez daha, vrsno i nedvosmisleno dokazuje koliko je, uz sve filmske ekranizacije, teatar bliži "čitanju" knjige, u kojem se razumeju svi - i oni koji stvaraju i oni koju veruju u "stvorenu" umetnost – ocenio je žiri ovogodišnjeg festivala. U konkurenciji za nagradu na festivalu, bilo je još 11 predstava  iz osam država, od kojih su neke dobile nagrade za najbolju režiju, scenografiju, originalnu muziku, kostimografiju i glumu. Reditelj predstave Na vukovom tragu , Jakub Maksimov, dobio je specijalnu nagradu za adaptaciju romana Zov divljine kao i režiju predstave. Nagradu za najbolje glumačko ostvarenje u istoimenoj predstavi, dobio je glumac Saša

Piča o Medi sa Tvrđave koji traži dom

Iznad Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Crkve (samostana) Svetog Juraja na Petrovaradinskoj tvrđavi, Novosađani i Petrovaradinci već nekoliko meseci svakodnevno obilaze i hrane napuštenog psa. Ovaj mali mešanac tamnosmeđe skoro crne boje sa predivnim belim šapicama koji je inače ženka, povezao je živote različitih meštana koji žive u blizini toga dela grada sa zajedničkim motivom: da mu pronađu stalan dom i spase život. Zovu te: Hajdi, Živka, Meda...Ja te jednostavo zovem Biće. Ostavljena si pre dva meseca, sasvim malecka. Tamo gore, pokraj puta, iznad Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Crkve (samostana) Svetog Juraja na Petrovaradinskoj tvrđavi. Onog čudnog puta, okruženog drvoredima, čiji pomešani mirisi podsećaju na zovu, lipu, brezu, a užurbani putnik ne uspeva da ih razazna. One stare kaldrme od tamnosivog i iskrivljenog kamenja, niz koju vole večito da se spuštaju nestašni biciklisti, i svojim tandrkanjem točkova, stvaraju neprijatnu buku detinj

Gde je mesto džezu u Novom Sadu?

Nekad je Novi Sad imao svojevrsni simbol putovanja kroz vreme i svet, putem džezerske muzike što se puštala i slušala u klubu koji se vodio parolom koju je u pozadini čuvala crno-bela fotografija Majlsa Dejvisa: What is jazz?... if you gotta ask, you will never know... Bila je to neka vrsta "sigurnе kuće" kako kaže nekadašnji vlasnik kluba, u Natoševićevoj broj četiri, i  zvala se  Džez klub Wheels. Tamo sam odlazila još kao srednjoškolka i upijala sve moguće tonalitete koje bih čula a potom beležila u maloj svesci, kao i imena džez velikana koja bih videla na zidovima kluba ili čula iz nečijih priča. To je bio jedini klub u Novom Sadu koji je imao stalne džez svirke, sve dok se njegova vrata 2014. godine nisu trajno zatvorila. Od tada, Novi Sad ostaje bez svog jedinog džez doma, i postaje grad u kojem ne postoji džez klub. Na osnovu ovoga, može se postaviti pitanje: Da li džez u Novom Sadu odumire ili se njegov kulturni koncept i kulturni kod menja zajedno sa publik

Šta sve lutka može?

        Dok u svetu postoje brojni festivali i  manifestacije, poput Svetskog dana lutkarstva koji se 21. marta obeležava širom sveta, kao i profesionalna pozorišta i akademije za lutkarsku umetnost, u Srbiji još uvek nije otvorena nijedna akademija ili odsek za lutkarstvo.      Kod nas lutkarski umetnici uglavnom ostaju anonimni, a njihova profesionalna visedecenijska ulaganja - zaboravljena. Na osnovu ovoga, može se reći, da je lutkarstvo marginlozovana pojava na našem podneblju.      Međutim, i pored velikih prepreka, čiji su uzroci: nedostatak profesionalnog kadra, nedostatak ozbiljnijih ulaganja u produkciju, kao i medijske zastupljenosti, delatnost sedam profesionalnih lutkarskih pozorišta iz Srbije, često se nagrađuje na mnogobrojnim međunarodnim lutkarskim festivalima, pa je tako i novosadsko Pozorište mladih, kao prvo organizovano lutkarsko pozorište u Srbiji i Vojvodini, nedavno trijumfovalo GRAN  PRI nagradom za predstavu Na vukovom tragu , na Međunarodnom lutk

Memoari lepote

29.4.2019. Kasno podne, oko šest časova, kiša. Stojiš u malom zasvođenom predvorju rimokatoličke Crkve Imena Marijinog u Novom Sadu. Škripiš vlažnim i već bušnim smeđim cipelama po crno-belim pločicama i gledaš gore u stari luster crkve za koji ne znaš da li je fenjer ili prozirni ormarčić nekih minijaturnih živuljki. Posmatraš ga kako nepomično visi u samom srcu crkvene tavanice. Potom spuštaš pogled ka trgu koji se nalazi ispred malog predvorja (ulaznog portala crkve) i gledaš pravo u centar u Spomenik Svetozara Miletića. Levo od njega, ispred haustora ogromnog duguljastog jednospratnog žutog hotela sa ti zvezdice koji ličini na vagon,  čuješ kako mladi novosadski violinista svira Vivaldijevo proleće. M.J.

Muzikom iznad reči

AIA progovara posebnim nad-jezikom     U petak veče 25. avgusta, održan je nastup nemačko-izraelsko-srpskog AIA jazz trija u Kulturnom Centru LAB u Novom Sadu.             Ovaj jedinstv džez satsav čine: za klavijaturom Andre Stammsen , za basom Avishai Roet , a za bubnjem, Igor Plzak . Nakon osmogodišnje izvođačke pauze, AIA trio se odlučio za ponovnu zajedni č ku saradnju, i napravio svoju mini-turneju tokom koje je posetio Novi Sad. Njihov tipičan nastup počinje od jednostavne melodijske fraze ili tona sa kojim postupno grade kolektivnu improvizovanu priču. Onaj ko je slušao, mogao je da primeti specifi č an senzibilitet poznatih džez melodija, na osnovu kojih su nas izvođači uvodili u svet džez improvizacije. Satkan od triju muzičara različitog porekla, AIA progovara muzikom iznad reči, posebnim nad-jezikom, što znači da tri kulture, nisu prepreka za sklapanje prefinjenog insturmentalnog jezičkog koda. O tome na koji način džez muzičari pronalaze sopstveni